Zabrana sindikalnog rada kao antikrizna mjera

OBJAVLJENO: 21.11.2014.

20141121_clanak_objava.jpg

Sindikati HEP-a nisu dogovorili ništa što bi trebalo izazivati sablazan u javnosti

Autor: Gabrijela Galić

Sindikalni rad i kolektivno pregovaranje u ovoj su zemlji posljednjih godina sami po sebi postali sablazan i to zahvaljujući harangi dijela medijske scene koja se čudom čudi kolektivnim ugovorima i sadržaju tih istih kolektivnih ugovora, umjesto da se i sama bori da i u vlastitim okruženjima uvjete rada kolektivno ugovara. No, taj višegodišnji pritisak ispiranja mozga proširio se, izgleda, i na sindikate.

Radnike Hrvatske elektroprivrede (HEP) treba raskrinkati, pod hitno raskinuti njihov kolektivni ugovor i prava im regulirati pravilnikom o radu. I tim pravilnikom, jednostranim aktom poslodavca, po mogućnosti odrediti što niža prava. Primjerice, plaću u razini minimalca, a ako baš ne ide, onda je ne pumpati dalje od nekakvog nacionalnog prosjeka. Naravno, nikakvi dodaci nisu dobrodošli, pa ni oni najosnovniji za prekovremeni rad, noćni, rad blaganima, praznicima. Ugovaranje toplog obroka ili posebnog dodatka za vjernost poduzeću – e, to je već čista perverzija. I još se valja svojski potruditi da sindikati u toj firmi prestanu djelovati, da nestanu kako slučajno kojeg radnika ne bi nagovorili da tuži poslodavca.

A onda, kad se riješi problem HEP-a, po istom principu valja postupiti u svim javnim poduzećima, monopolistima i nešto manjim monopolistima, nemonopolistima. Možda bi, zapravo, najpametnije bilo zakonom zabraniti sindikalni rad i, opet zakonom, propisati opća financijska pravila za sve zaposlene, izuzev onih u čisto privatnom sektoru gdje sindikata ima malo manje, pa ima i manje kolektivnih ugovora, i manje bune zbog uvjeta rada.

I ako je nekom možda čudno što se zabranjuje sindikalni rad, ima rješenje, odnosno obrazloženje. Ta kriza nikako da prođe, nikako da se gospodarstvo pokrene, a dok god je situacija takva i dok god je proračunske rupe radnička prava, uvjete rada koji podrazumijevaju i financijske obveze, valja zaboraviti. Po toj logici, ako se negdje ne isplaćuju plaće, a ne isplaćuju se značajnom broju radnika u zemlji, zbog čega bi se drugima isplaćivale?

Pišljive demokratske tekovine poput socijalnog dijaloga, kolektivnog pregovaranja dok je krize, ne smiju se spominjati. I dok god ona traje, svi zaposleni trebaju imati jednaku sudbinu.

Sramota je što je jedan kolektivni ugovor za HEP izazvao. Razapelo ih se na stup srama jer ne razumiju trenutak u kojem se država nalazi. Kao, ugovorili su kolektivnim ugovorom nekakve puste beneficije i to u trenutku dok država na drugoj strani zaposlenima u državnom i javnom sektoru uskraćuje ista ili slična prava. Da, HEP je javno poduzeće, ali plaće radnika HEP-a se ne isplaćuju iz proračuna. Ako firma, ma bila ona i monopolist, ima prostora da radnike pristojno plati i ako sindikati u toj firmi imaju snage boriti se i izboriti se za svoje članstvo, u čemu je problem? Ništa radnici HEP-a nisu dogovorili što bi trebalo izazivati sablazan u javnosti. Ništa.

Sindikalni rad i kolektivno pregovaranje u ovoj su zemlji posljednjih godina sami po sebi postali sablazan i to zahvaljujući harangi dijela medijske scene koja se čudom čudi kolektivnim ugovorima i sadržaju tih istih kolektivnih ugovora, umjesto da se i sama bori da i u vlastitim okruženjima uvjete rada kolektivno ugovara. No, taj višegodišnji pritisak ispiranja mozga proširio se, izgleda, i na sindikate. Umjesto HEP-ova kolektivnog ugovora, sablazan bi trebao bi izazvati taj nekakav novi trend u kojem sindikati prokazuju i komentiraju sindikate i to zbog sindikalnog rada. To je i te kako zabrinjavajuće i, u konačnici, opasno za cijelu sindikalnu scenu.

Novosti

O sindikatu

Dokumenti

Statut

Pristupnica

Kontakt

Skupština

Središnji odbor

Nadzorni odbor

Statutarni odbor

Regija Istok

Regija Sjever

Regija Zagreb

Regija Zapad

Regija Jug